Page 25 - Moja himna

Sloboda nije Bogom dana

Mama mije ispričala priču. Istinitu, strašnu priču. Odvija se u Vukovaru za vrijeme
Domovinskog rata. Srpski vojnici ušli su u Vukovar. Pucali su na sve strane, zarobljavali
ljude. Žene i djeca, pod prijetnjom srpskih vojnika, u koloni su morali napustiti Vukovar.

U toj koloni nalazila se mamina prijateljica Blaženka. Imala je dvadeset ijednu godinu. Ispred
nje nalazila se i njezina teta. Teta je htjela napustiti kolonu i vratiti se svojoj kući, svojemu
domu. Na sve strane se pucalo, čuli su se metci, bombe, zvuk razaranja, vika ljudi i prijetnje
srpskih vojnika. Blaženkinu tetu snajperist je pogodio i ona je pala mrtva na zemlju. Blaženka
je morala prekoračiti preko mrtve tete da spasi svoj život. Nije se smjela niti okrenuti. Majka
ju je vukla dalje.

Blaženka danas živi i radi u Zagrebu, ima svoju obitelj, ima svoju slobodu. Do te slobode
došla je preko mrtve tete i svih hrabrih ljudi koji su dali svoje živote za slobodu Vukovara i
Hrvatske.

Ja sam se rodila i živim u slobodnoj Hrvatskoj. I ja imam tetu. S njom provodim vrijeme,
idemo na more, u Zagoiju uređujemo vrt, smijemo se, razgovaramo i veselimo se što smo
zajedno.

Pitam se kako Blaženka i drugi ljudi žive s gubitcima voljenih ljudi u Domovinskom ratu?
Može li čovjek oprostiti? Znam da se zaboraviti ne može.

Molim Boga da nikada to ne doživim.

Dora Mikošević, 5.r

OŠ Nikole Tesle