Page 27 - glas djecijeg srca 34 (2)_Neat

OŠ „Ćamil Sijarić“

Srebrenica

Učenici IX razreda posjetili su Srebrenicu. Ispred njih prostirali su se kilometri i kilometri
zemlje prekrivene bijelim nišanima koji su prisutne ostavljali bez riječi. Zatečeni prizorom
oko sebe, svi su se pomolili za duše nedužnih i tihim koracima nastavili obilaziti mezarje.Na
bijelom mramoru uklesana imena 8, 372... bosanska šehida. Zastanu i zamisle se koliko je
samo teško brojati do 8, 372 ? Bili su u šoku jer nisu mogli vjerovati da je ovo čovjek mogao
uraditi narodu Bosne i Hercegovine, bosanskim herojima, sinovima, očevima...nedužnim
ljudima. Dok stoje tako i gledaju sve to u zraku osjećam tugu, bol, prazninu i suze koje ovo
mjesto već 20 godina doživljava. Sve priče koje su čuli bile su dirljive, potresne i tužne kao i
film koji su gledali.Tog momenta osjetili su samo tugu i bijes kod svih prisutnih. Idući tako
između mezara čitali su imena i godine te vidjeli mnogo pokopanih vršnjaka. Ostali su bez
daha kad im se pogled zaustavio na bijelom, hladnom nišanu gdje su pročitali ispisane brojke
1995 – 1995. Život oduzet prerano, najmlađa žrtva ovog genocida. Zar je neko imao srca i
hrabrosti da to uradi, da ubije tek rođenu bebu? Niz lice je klizila suza. Vodič je priča o
događajima koji su se baš ovdje desili, njegove riječi su odzvanjale u ušima. Dan proveden u
Srebrenici zauvijek će se pamtiti, kao i molitve upućene dragom Bogu :

„Bože, ne daj da se ovako zlo više ikad ponovi“.