Page 3 - lITERARNI RADOVI

Dan nezavisnosti Bosne i Hercegovine

Kada bi me neko pitao o domovini, mojoj Bosni i Hercegovini, šta bih mu odgovorila? Kada bih
trebala da je opišem na ovim bijelim stranicama, sigurno bih se odlučila za stihove čuvenog
pjesnika Mehmedalije Maka Dizdara ili monodramu naše legende, glumca Jospia Pejakovića.
Domovina, koliko nam znači ta riječ od osam slova? Šta nam znači ta imenica, imenica bez
zamjenice? Znam da sam jedino u svom domu, svojoj domovini sretna.

Posmatram sve oko sebe, posmatram svoga didu. Prisjeća se nečega u svojim mislima. Prisjeća
se nečega tužnog. Osjećam pritisak u njegovoj duši. Nešto mu neda da progovori, da progovori o
prošlom vremenu. Gledajući ga tako, ja izgovorih 1. mart. Pogleda me moj dido i pođe pričati o
vremenima prošlim. Pričao mi je o prkosu našem bosanskom ili hercegovačkom sasvim je
svejedno. Priča mi moj dido, ali ja upijam svaku njegovu riječ. „Bosna je,“ počinjao bi svoje
kazivanje. Zlato moje čudo neviđeno. To je malo parče zemlje, što joj je svaki pedalj natopljen
krvlju sinova njenih. Bosna ti je rijeka plahovita, nepokorena i nepobjediva. Kroz vijekove to je
tako. Napadali su je mnogi, a ona se branila. Pokušali mnogi na koljena je baciti, a ona ostala
uspravna i prkosna. Otkidali joj dio po dio tjela. Bosna zacjeljivala. Mačem je tjerali na pokor, a
ona je ostala kamena. Dirali joj san, starih mezarova, ali nju gazije odbranile. I još nešto da ti
kažem, nastavljao bi dido: “Ti naši borci, naše bosanske gazije, nisu se plašili smrti. Ginuli su s
pjesmom na usnama, sa Bosnom u srcu. Krv svoju dali, ali Bosnu nikada. Mi smo brojno mali
narod, pa je i to jedan od razloga što su nam mnogi kroz vijekove pokušali ukrasti, ono
najvrijednije, naš jezik, naše pisce, njihova djela svojatali ih kao svoje. Oduzimali su nam pravo
na istinu, ali nema više. Mi smo se konačno opametili. Ne vrijedi više ono, dobri Bošnjo. Jeste
mi smo dobri, dok nam ne diraš majku, sestru i domovinu. Ako nam dirneš u to troje onda je ona
sila prkosna i nepobijediva.“

Raspričao se moj dido, kao godina da prođe. Evo i opet, ponovo mi reče: “Narodi koji nepamte
svoju bližu i dalju historiju su osuđeni na propast, na nestanak. Mi nismo od tih, mi pamtimo.
Zbog toga ti pričam, da zapamtiš sine.“

Tako moj dido suznih očiju završi svoju priču, svoje kazivanje o Bosni. Svatih iz didine priče šta
je 1. mart. Shvatih za šta su se borili naši preci, naše gazije. To je dan, naš dan, dan naše Bosne
ponosne, naše nezavisnosti. Hvala ti dido za historiju koju sada znam. Hvala vam gazije za
nezavisnu Bosnu i Hercegovinu.

Ella Oković VI-1