Page 164 - Moja himna

Domovinski rat

Bio je to nepravedan rat, rat Hrvatske, male države protiv treće najjače vojske u Europi,
jugoslavenske.

O Domovinskom ratu čuo sam puno priča, a dio priča su priče i doživljaji moga oca. Moj otac
je krenuo u rat kao dragovoljac, na samome početku, krajem 1990. godine, a bio je do kraja
1993.godine. On nije bio u brigadi, već je bio u posebnoj vojnoj policiji za dragovoljce. U rat
je otišao, kao što spomenuh 1990. godine, a s njim su otišli i brojni njegovi prijatelji. Bio je u
Osijeku, u nekim selima kod rijeke Kupe, u Bosni, te je bio na još mnogim drugim bojištima.
U ratu njihova jedinica imala je razne akcije. Imali su ih po noći, po danu, po najjačem suncu
i po najvećem mraku. Najviše takvih specijalnih akcija događalo se na području Slavonije i
Bosne. Neki su od tatinih prijatelja, na žalost, poginuli, no neki su preživjeli, kao i on.
Odslužio je tri godine. Kada se vratio, opet je otišao igrati nogomet, profesionalno. Tatu su
1995. njegovi prijatelji pozvali u vojno-redarstvenu akciju Oluju, no on je tada igrao nogomet
izvan države. On baš i ne priča puno ni detaljno o ratu, mislim da se baš ne voli prisjećati.
Rekao mi je da se pravi domoljub i pravi branitelj ne voli i ne treba hvaliti djelima iz rata. Iz
Domovinskog rata nosi puno uspomena, dobrih i loših, no više dobrih. Kaže da se tijekom tih
dana osjećao ponosnim, da je osjećao prijateljstvo i složnost te da nikada neće zaboraviti
prijatelje koji su poginuli u Domovinskom ratu.

On mi često govori da moram biti ponosan, ponosan što sam Hrvat i što mojim venama teče
plava krv, krv Hrvata, krv naših predaka.

Leon Adamić, 7.a

OŠ Nikole Tesle