Page 165 - Moja himna

Domovinski rat

Ljetni su praznici. Vani sam sa svojom prijateljicom Delačkom. Vozimo se na biciklima i
uživamo u povjetarcu. Scena je kao u filmu; čuju se krave, vrapčići i slavuji, ali odjednom
čula se eksplozija. Onda još jedna, pa još jedna. Postajale su sve češće i jače. S druge strane
ulice pozove nas susjeda da bježimo kući jer je počeo napad na Lički Osik. Stigla sam na
vrijeme. Tišina. Odjednom me mama povuče te se s njom i tatom sakrijem u podrum. Ono što
je najgore, jest to da je naš podrum zapravo spremište za krumpire te je veliko dva metra na
metar. Bili smo unutra tri do četiri dana kada smo se preselili u sklonište, to jest u podrum
naših susjeda jer u naš više nismo stali.

Prošla su već dva mjeseca otkad smo se moja obitelj i ja počeli skrivati u skloništu, no, na
žalost, netko je odao naše posljednje sklonište te su ga raznijeli. Jedna kuća manje u našoj
ulici. A to nisu sve loše vijesti. Jučer sam za doručak, ručak i večeru, sve ukupno, imala samo
pola kockice čokolade. A prije tjedan dana moja draga prijateljica iz četvrtog razreda nikada
nije doživjela peti. Izgubila sam Božicu Rukavinu zbog neprijateljskog zrakoplova koji je
bacio granatu! Nadam se da će zrakoplovi zauvijek prestati letjeti.

Danas je važan dan za mene jer danas sam ja na dužnosti kao stražar. Da, ja s jedanaest
godina moram spavati s pištoljem ispod jastuka, da branim svoju malu ratnu obitelj. Ali
iskreno, drago mi je da nekako mogu pomoći. Jučer sam se odrekla ručka i prepustila ga
jednoj ženi kako bi mogla dojiti svoje novorođenče.

Već je prošlo godinu dana te se rat pogoršava. Moja obitelj se odlučila preseliti u Pazarište jer
su tamo prije živjeli, a tamo nema rata. I ima krevet! I škola! Presretna sam. Napokon nešto
dobro. Stigla sam u Pazarište te sam prvi dan bila u školi. Bilo mi je odlično. Jedan mi se
profesor jako svidio. Piše pjesme te je topao kao osoba. Ipak, ima i loša vijest. Ja sam do sada
spavala na daskama, hladnim daskama u skloništu i moja su se leđa toliko deformirala da više
ne mogu spavati udobno na krevetu, a boli me kad legnem na pod. Na žalost, udobniji mi je
pod u kolibici pun pauka nego topli meki krevet.

I tako je vrijeme prolazilo. Moja obitelj i ja selili smo se iz sela u selo, iz skloništa u sklonište.
Bilo je puno tamnih putova, ali bilo je i sretnih trenutaka. Uspjela sam biti odlična u školi te
sam se upisala u gimnaziju. Na svu sreću, rat je polako završavao.

Postoji puno ratnih priča, baš kao što je i ova priča moje majke. Neke ne završavaju tako
dobro, a neke čak i bolje. U zaključku, Domovinski rat bio je važan događaj, u njemu se
borilo svim srcem, u njemu su mnogi ljudi dali svoje živote.

Čak i ako nisi vojnik, uvijek možeš napraviti nešto za svoju Republiku Hrvatsku.

Katja Katavić, 7.a

OŠ Nikole Tesle