Page 196 - Moja himna

na ono što je ostalo od kuće!

Obiteljske slike na podu,

stotine rupa u zidu.

Nekakva crvena lokva

što ti se muti u vidu.

Prizor neke ruke,

neke žene što leži u kutu.

Ima oči tvoje majke,

nepomično leži

u očevu kaputu.

Ponovno te nešto povuče

još jače nego prije.

Zaslijepi te sunčeva svjetlost

što sve slabije grije…

Još zbunjen, kao mamuran

zaobilaziš polegla tijela krvavih ljudi

i neki čudan osjećaj

u tebi se budi.

Dok se priključuješ koloni

što u nedogled seže,

prisjećaš se svega

sve teže i teže…