Page 7 - Literarni radovi

Moja škola nekad i sad

Danas će naša škola po ko zna koji put zasjati sjajem i vedrinom. Ispunjavat
će je poseban miris koji nas ostavlja bez daha. Nije to miris jeseni, mada je njoj

jesen itekako važna. To je miris koji stare generacije učenika, neke naše
nastavnike i ovu veliku betonsku ljepoticu vraća u poslijeratne dane. To je miris
slobode koji nikada ne prolazi, ali najjače miriše kada dođu lijepi oktobarski dani.

Tih dana sjetimo se svega onog što je prošla naša betonska ljepotica. Kao
kroz san dođu nam slike njenog prijeratnog izgleda i ljepote. Zatim začujemo graju
mnogobrojne djece koja su prošla njom. A onda se nad tim lijepim slikama nadvije
crni oblak, pa iskoče nestvarno ružne slike ruševnih prozora i vrata, izvaljenih

betonskih ploča. To su slike rata. Čini mi se da sada niko ne bi podnio da školu vidi
u takvom stanju.

Dugo je ona takva stajala, tmurna i žalosna. Jesensko lišće ju je zatrpavalo, a

kiše su je kvasile danima. Jeseni su tih godina bile sive i teške, najteže. Ipak, škola
ju je zavoljela. Kao da je negdje u srcu znala da će joj upravo jesen vratiti život,
slobodu i sreću. Bila je to najljepša jesen, suncem okupana, srećom ispunjena.

Mjesecima prije redale su se velike betonske ploče, kačili novi prozori i vrata. A
onda je došao taj dan. Bio je to dan kada je naša škola svima ponovo širom
otvorila vrata. Otada pa sve do sada njena zvona odjekuju našim lijepim naseljem i
bude najdivnija osjećanja u nama.

Tamo negdje u njenom i našem srcu i sjećanju stoje dobri ljudi i mašu sa
osmijehom na licu. To su učenici i nastavnici jedne divne zemlje Malezije koji su
svima nama vratili sreću.

Naša betonska ljepotica nikada nije zaboravila taj dan, 29. oktobar 1996.
godine. Bilo je tog dana i dječijeg smijeha i pjesme, a i ljubavi i prijateljstva. Bilo je
svega lijepog što je potjeralo ono ružno.

Pod vedrim sunčanim nebom osluškujem šuštanje opalog lišća u dvorištu
moje škole. Razmišljam o važnosti ovog dana. Iako ne znam kakva je moja škola
bila prije, zasigurno znam kakva je sada – mom srcu najmilija.

Džana Radončić VI-4