Page 17 - glas djecijeg srca 34 (2)_Neat

OŠ „Ćamil Sijarić“

Literarni kutak

Čarobno putovanje

Na plaži, u vrijeme zalaska sunca, gdje se svi tonovi toplih boja nalaze na nebu iznad mora,
zamišljam svoje čarobno putovanje. Ostrva, sva posebna na svoj način, lijepa po svakom
drvetu, cvijetu i raznobojnim morskim kućicama. Svake večeri bih šetala tim uskim ulicama,
ispunjenim skromnim, tradicionalnim restoranima sa aromama morskih plodova. Malo dalje,
bilo je malo naselje, tu je bio i moj apartman. Velik balkon i dvije male sobe, dovoljno za
mene. Skoro svake noći bih se radovala buđenju uz tirkizno more. To je bilo magično.
Naravno, ne bih mogla doći, a da ne posjetim prašumu. Divni zeleni raj pozdravio me
povjetarcem. Drveće, vedro i nasmijano, a papagaji stoje ponosno na njihovim granama.
Umorna sam legla i zaspala uz zvuk valova. Došao je i zadnji dan. Iznajmila sam čamac i
krenula morem.

I tako, za tren oka prođe moj odmor. Čitav dan sam sjedila i gledala u plavetnilo. Ali nisam
bila tužna, jer sam znala da ovo nije zadnji put kada ću letjeti iznad karibskog mora.

Hana Vražalica IX-1

Čuvar

U prostranom hercegovačkom kršu, sve je bilo pusto. Tek bi ponekad protrčao neki šareni
gušter u potrazi za vodom. Kada je trčao, pod njegovim malenim nožicama pucketala je suha
trava. Bila je pržena i zlatne boje. Ispod bijelo-sivog kamena ponegdje je nikao neki cvijet,
koji se sakrio u njegovom hladu. Neugodnu tišinu razbijali su horovi cvrčaka i zrikavaca.
Cijeli dan su pjevali svoje pjesme i svi su ih pozorno slušali.

Negdje u daljini, stajala je drevna građevina, podsjećala me na dvorac. Na stranama tog
dvorca su dvije kamene kule. Izgledale su kao čuvari. Bile su tu stotinama godina i strpljivo
čekale oblake da im donesu kišu. Kamene kule bile su zaštitari ovog krša i davale mu nadu.
Sve životinje padale su u zagrljaj njihovog hlada. Zajedno su čekali gospodaricu kišu da im
donese par kapljica vode.

Iako je bilo suho i vruće kao u pustinji, meni je izgledalo puno života.

Hana Krnjić IX-1