Page 18 - glas djecijeg srca 34 (2)_Neat
P. 18

OŠ „Ćamil Sijarić“






                                                 Oluja u mom kraju




               Rana jesen u septembru je često kao produženo ljeto. Po danu bude ugodno, a noći postanu
               hladnije. Drveće je napola ogoljeno, još ima zlatnog lišća koje kao da se buni, pa ne želi da
               opadne. A onda počne padati kiša, koja sipi danima i kao da nam želi reći da sunce nećemo
               vidjeti dugo.

               Ne volim kišu, koja obično donese i vjetar, koji kao da me šamara.

               Sa porodicom sam krenuo u šetnju da uhvatimo još malo sunca koje nas je umorno milovalo
               po licu. Odjednom su se oko Trebevića počeli kotrljati sivi oblaci. Išli su prema nama kao
               metalna burad. Kao neko ljuto čudovište oblaci su početi da mumljaju, prvo tiho, a onda sve
               glasnije. Grmljavina se prvo čula u daljini, ali ubrzo je došla i  do nas.  U obližnje brdo je
               udario grom, kao bič sa neba. Ne znam da li me je više uplašio bljesak ili zvuk. Okrenuli smo
               se i ubrzano krenuli prema kući. Počela je padati kiša. Gromovi su udarali u okolna brda, kao
               da baš nas proganjaju. Kiša se sasula, kao da je neko pocijepao oblak. Zatim je jesenji drug
               vjetar  puhao  toliko  jako,  da  je  lomio  grane,  cijepao  drveće,  pa  čak  i  lomio  crijepove  sa
               krovova kuća, kao neki ljuti pas. Vjetar, ljut i uznemiren, počeo se motati oko nas, čupao je
               našu kosu, udarao nas u grudi. Jedva smo disali. Put prema kući je bio duži nego ikad. Mokri,
               iscrpljeni i uplašeni, nismo se osjećali baš sigurno. Tek u takvim prilikama shvatim kako smo
               mali, nemoćni i beznačajni kada nam priroda pokaže svoju snagu i nemilost.

                                                                                                                                    Arslan Kršo VII-4

                                                        Ljubav


               Ljubav. Postoji li ljepši osjećaj? Bez nje ne bismo postojali, niti bismo imali smisao života.
               Ona nas čini sretnima i potpunima. Neki ljudi kažu da je to nešto što povezuje muškarca i
               ženu, a neki  kao odnos  koji međusobno dijelimo. Jedna prijateljica mi je rekla da istinska
               ljubav nije samo ljubaznost ili pomoć, nego jaka želja da nekoga usrećimo, učinimo mu dobro
               i  budemo  tu  u  najtežim  trenucima.  Da  li  je  to  tako?  Hana,  moja  najbolja  prijateljica,  je
               potvrdila. Opisala je kao osjećaj koji nikada prije nije imala. Svaka pomisao na nju je činila
               sretnom.  Prema  vjerovanju  jednog  davnog  pisca,  ljubav  ima  dvije  dimenzije:  psihičku  i
               fizičku. Rekao je: „Ljubite bratskom ljubavlju. Jedni drugim prednjačite u ljubavi. “Drugim
               riječima,  nadmašite  druge  u  iskazivanju  ljubavi,  ne  vraćajte  istom  mjerom  nego  većom.
               Zaključeno: Ljubav je zaista čarobna. Trebamo je cijeniti i uzvraćati.

                                                                                                                                 Hana Vražalica IX-1
   13   14   15   16   17   18   19   20   21   22   23