Page 39 - Moja himna

Moja himna

(Vukovarska bajka)

Jednom davno živjela je golubica. Bila je bijela kao snijeg, vesela i miroljubiva. Voljela je sve
ljude koji su živjeli u njenom gradu. Uživala je letjeti iznad krovova kuća i promatrati djecu
kako se igraju. Najviše je voljela letjeti iznad rijeke i promatrati svoj odraz u njoj. Ponekad bi
sletjela na neki brod kako bi se odmorila.

Jednoga dana je primijetila da se nešto događa. Odletjela je do mjesta gdje je bilo najviše ljudi
i od njih je čula da grade veliki vodotoranj. Nije znala što je to vodotoranj, pa je nestrpljivo
čekala da ga izgrade.

Nakon nekog vremena veliki vodotoranj bio je završen. Prvo joj se baš i nije svidio, ali kad
mu je doletjela bliže i sletjela na njegov vrh, pogled s njega ju je očarao. Svakoga dana tamo
je dolazila i uživala. Večeri su bile još ljepše, jer kad bi promatrala zvijezde s vodotornja,
činile su joj se puno bliže. Toliko gaje zavoljela daje odlučila na njemu napraviti svoje
gnijezdo, svoj dom. Živjela je tamo sretno sve do jednoga dana koji je promijenio njen život.

Probudila se rano. Dan je bio sunčan i predivan. Izležavala se u svome gnijezdu i iznenada je
začula čudan zvuk kojeg se jako prestrašila. Odmah je odlučila odletjeti do grada i vidjeti što
se događa. Na ulicama nije bilo ljudi. U dvorištima nije vidjela djecu da se igraju. Čak je
veliki, tamni oblak prekrio sunce iznad cijeloga grada. Neobična tišina je svuda vladala.
Onda, najednom pojavilo se najveće zlo koje je do sada golubica doživjela. Počeo je rat. Više
nije bilo smijeha, čuo se samo plač i zvuk oružja.

Golubica je jako željela da sve to prestane. Jedino se u svome gnijezdu osjećala sigurno. No,
ni to nije dugo potrajalo. Vodotoranj su počeli gađati sa svih strana. Postalo je opasno tamo
živjeti. Sve više ljudi napuštalo je grad. Svi su plakali i bili tužni jer su ostavljali svoje
domove. Na to su ih tjerali zli ljudi s puškama u rukama. Tako je golubica, sa suzama u očima
morala napustiti svoj voljeni vodotoranj. Dugo je letjela i pokušavala naći novi dom, ali to joj
nije uspijevalo. Srce ju je vuklo u njen grad. Odlučila se nakon dugo vremena vratiti. Kada je
stigla u svoj grad, sve je bilo drugačije. Mnoge su kuće bile srušene ili pune rupa od metaka.
Na ulicama je bilo mnogo manje ljudi. Za mnoge je čula sa su poginuli. Puno se pričalo o
hrabrim ljudima koji su se borili i oslobodili njenu zemlju i njen grad. Bila je jako ponosna na
sve te hrabre ljude i zahvalna što se zbog njih napokon mogla vratiti kući.

Danas na vodotornju, odmah uz njeno gnijezdo ponosno stoji hrvatska zastava. Ako otiđete u
Vukovar možda ćete sresti i golubicu jer ona više nikada neće napustiti svoj voljeni grad.

Ema Adela Šprem, 4.c

OŠ Luka