Page 34 - Moja himna

U naručju zemlje koju volim

Prošle godine umro je moj stric iz Varaždina. Voljela sam toga čovjeka jer mije bio bliži nego
itko drugi iz moje obitelji. Bilo mije žao stoje nestao samo tako, ugasio se u trenutku, poput
svijeće na nemirnome vjetru.

Kada smo stigli u Varaždin, pogled mije odavno bio zamagljen suzama i sve manje sam
zamjećivala sve što se dešavalo oko mene. Skupili smo se na najljepšem groblju na svijetu.

Mnogo obitelji, a još više meni nepoznatih... A onda mi pogled zastao na ljudima u svečanim
odorama, u stavu mirno. Vojska... Naša Hrvatska vojska... Došli su ispratiti svoga
nekadašnjeg zapovjednika. Čovjeka koji je jurišao hrabro i ponosno. Čovjeka koji je svoje
snove i svoj svakodnevni život na tren stavio po strani i prepustio se silini koja gaje vukla u
obranu vlastite domovine. U tom trenutku, gledajući te mlade vojnike, pojavio se silni ponos u
mome srcu. Obuzela me ljubav prema „zagorskim bregima“ po kojima je moj stric trčkarao
kao dijete i započeo sanjati svoje prve snove o svome životu. Uhvatila sam sebe kako
zamišljam predivni pogled koji se širi iz njegove kuće u kojoj je rođen...Brežuljci i šume
okupani suncem, a u daljini dvorac Trakošćan koji kao daje upravo sada izronio iz neke bajke.
Toliko ljepote i spokoja na jednome mjestu... i naravno, ljubavi. Ljubavi prema rodnom kraju
iz kojeg pogled seže daleko. Toliko daleko da se nazire svaki kutak moje domovine.
Probudila se slika maglovitih jutra pokraj Kupe, slika vreline ljetnog dana usred Dubrovnika,
slika zlatnih sutona nad poljima Slavonije.... Dok je nad njegovim grobom odzvanjala
počasna paljba, kao da se ujedinila gromoglasna grmljavina i zveket oružja kroz stoljeća naše
povijesti. Odjednom su počele prolaziti mojom glavom sve slavna bitke, svi ratnici i sve
pobjede kroz koje je prolazio moj narod. Mješavina suza i ponosa, tuge i prkosa... i hrvatska
zastava uredno složena i predana njegovoj obitelji... Nema takvog ordena ni takve svetinje
koja bi se mogla usporediti s tom uzvišenom trobojnicom. Nema takve časti ni počasti, nego
kad ti kao zahvalu za nečiji život u ruke predaju zastavu tvoje domovine.

Voljela sam svoga strica i kroz oproštaj s njime upoznala sam osjećaje koje sam od rođenja
nosila duboko u sebi. Postala sam svjesna ljubavi prema domovini koju su mi kao najveće
nasljedstvo ostavili moji preci.

Lucija Pigl, 7.d

OŠ Luka