Page 36 - Moja himna

Vidimo se uskoro, Vukovare!

Magla se spustila na uspavani grad. Na vlatima trave već se udomaćile kapljice rose.
Prohladno je, a nema grijanja. Griju me dvije debele deke i šipkov čaj.

Jutro polagano završava u raljama dana. Svi se raduju dolasku sunca. I moja ružica otvara
svoje krhke latice. Vjetar raznosi stranice jučerašnjeg Vjesnika... Sunce sjeda na svoje
prijestolje: postaje toplije. Vrapci i kosovi čavrljaju o dolasku proljeća... Čim se otvori
trgovina tete Nade, idem kupiti kruh i mlijeko!

Ubrzo djeca počinju izlaziti na ulicu. Igraju se školice, nogometa, skrivača. Cika i veselje ore
se ulicom. Muškarci raspravljaju o politici, žene razmjenjuju recepte. U zraku ne miriše na
rat.

Uskoro začujemo poznati zvuk sirene. Dok kažeš „Petar Petru plete petlju“ nestade sve graje i
cike! Skloništa postaju mjesta susreta. Zrakoplovi nadlijeću ostavljajući crne tragove u
oblacima. Žele nas prestrašiti i natjerati na predaju. Tenkovi pokušavaju uništiti slogu i ponos,
ali samo ih jačaju! Četnici misle da nas mogu ubiti - no samo nas šalju u Život Vječni, Bogu u
naručje. Misle da su nepobjedivi: u duši i srcu su kukavice, ljubomorni ljudi.

U skloništu je hladno, ali nas grije toplina koju svi osjećamo, toplina koja nas zbližava. Uza
svaki novi hitac djeca trče u naručje majki. Očevi su iznad nas, u borbi, a bake prebiru
krunicu...

Neko vrijeme žarulja treperi, potom počinje sjati punim sjajem. Zavlada tišina. Sve je
prestalo, dosta su se zabavljali za danas! Jedan po jedan izlazimo iz skloništa...

Dočekali su nas znojni i umorni, ali ponosni očevi. Hrabro su se borili. Na sreću, danas nema
poginulih!

Odlazimo do kuće. Ovoga puta nije pošteđena: napukla prozorska stakla, razrušen krov, rupa
u zidu. Srce mi se para. Neodlučno otvaram vrata i dolazim do sobe. Zatvorenih očiju
otvaram... Namještaj je pun metaka, prozor razbijen, krevet izrešetan, slike rasparane. Mač mi
probode srce. Cijelo moje djetinjstvo u sekundi se preokrenulo!

Na sreću, sjetih se svoga tajnog skrovišta. Tu stoje moje pjesme, recepti, čestitke, moj album,
moj dnevnik. Još sam pronašla i Koka u Parizu - svoju najdražu knjigu. Potom čujem glas s
prozora.

Majka me zove. Sve je jasno: odlazimo stricu u Rijeku! Tamo ćemo imati sigurnije utočište i
ja ću moći nastaviti školovanje. Stric će mi kupiti knjige jer su i one spaljene, zajedno s
ostatkom sobe.

Gledam svoj grad. Pozdravljam sve susjede: tetu Katu - koja me uvijek pozdravlja, tetu Milku
- koja peče izvrsne kolače i stričeka Drageca, rođenog Zagrepčanina, majstora i virtuoza na
violini.