Page 20 - Glas dječijeg srca br. 36.

Glas djeĉijeg srca br. 36

porodice, gubi se vjera. Poklopi sve i ne da disati. Uvuĉe se u svaku poru i širi kao
zaraza, kao teška, preteška bolest.“ Sudija zašuti i umorno klonu. Nasta ledena tišina.

Dugu šutnju prekide tanki glasić svilene marame. „Pa šta da radimo?“ pitanje je kratko
lebdilo u zraku, a onda se zaĉu: “Borićemo se!“ povikaše uglas staklene šahovske
figure. „Borićemo se protiv zle korupcije!“ povikaše sloţno i svi ostali. I sudije
ustadoše, i sveĉano s osmijesima na licima objaviše: “To je prava odluka, borićemo se.“

Sara Hubjer, VII -2

HEROJI S OLOVKOM U RUCI

Ĉesto posmatram svoga oca, pogrbljenog i zamišljenog, pogleda uprtog tamo gdje se
spajaju nebo i zemlja. PriĊem mu, dotaknem drhtava ramena, a onda ĉujem bolan
uzdah. Sjetio se svoje uĉiteljice i ratne škole u podrumskoj uĉionici.

„Znaš kćeri“, poĉinje priĉu moj otac, „prolazimo razliĉite staze, upoznajemo razliĉite
ljude zato što smo stvoreni kao putnici na ovome svijetu. Veliki dio moje generacije je
davno otputovao, skoro da im je lica vrijeme izbrisalo. To su bili sami odlikaši. Voljeli
su svaki predmet podjednako. Nisu izostajali sa ĉasova iako su dolazili krijući se od
snajperskog hica. Borili su se olovkom koja je pisala djeĉijim srcem, najljepše stihove o
sanjanom miru. Ponekad ĉovjek zaboravi da je ĉovjek, nestane emocija, ljubavi i
nastaje katastrofa. Poremeti se Zemljina teţa, Sunce se pomraĉi, Mjesec se naljuti, a
vukodlaci iz tmine poĉinju da zavijaju i nose sve dobro ovoga svijeta. Granate za dobro
jutro i mnogo krvi umjesto tople kifle i ĉaše mlijeka. Prţila je vatra straha i smrti sa
svih strana. Jasno se ĉuo plaĉ djeteta koje je traţilo zagrljaj majke koje više nema, ni
oca više nema, ni brata, ni sestre... nikoga više nema.

Pisala je samo olovka koju su drţali neustrašivi mali heroji. Zabiljeţili su tutanj
granate, smrt....

Nacrtali su strah u oku djeteta, dok su prekidale sirene njihovu igru. Nisam bila ni
roĊena tada, ali osjećam njihovu hrabrost jer su postojali u tom vremenu, nisu se bojali,
smijali su se, uĉili, a bili su samo djeca.

Zajedno sa djecom odlazili su da se ne vrate njihovi uĉitelji. Svojom krvlju zalili su
bosanski ljiljan, bijel kao mladost. Pokazali su svoju spremnost u odbrani zemlje i
slobodu su platili ţivotom. Saĉuvali su obraz Sarajevu, gradu ljubavi i zajedništva te su
nam time pokazali kako se daje zakletva domovini. U pepelu podrumske uĉionice,
ostale su stope, a na zemlji krvavi vjeĉiti spomen, da se ne zaborave, heroji koji su se
borili s olovkom u ruci“.

Demirović Ajlin, VI-2

20