Page 21 - Glas dječijeg srca br. 36.

Glas djeĉijeg srca br. 36

ŢIVOT I DJELO ĆAMILA SIJARIĆA

Od vremena u kojem sam poĉeo spoznavati svoj mali svijet, svijet u kojem sam
odrastao- ulicu i grad, uĉio sam nazive graĊevina, mostova i svega što mi je djelovalo
vaţno u mom gradu. Morao sam nauĉiti puno imena meni nepoznatih ljudi za koje su
mi odrasli govorili da su to bile jako vaţne liĉnosti. Kada sam se upisao u osnovnu
školu, nauĉio sam o još jednoj znaĉajnoj liĉnosti, a to je pisac Ćamil Sijarić, po kojem
je moja škola dobila ime.

Osim biografije ,koja nam je svima jako dobro poznata ,bitno je bilo proniknuti u
njegov lik i njegovo djelo.

Poznato nam je da ga je ţivot udaljio od zaviĉaja , te je sjećanje na rodno mjesto utkao
u svoje priĉe i udahnuo im tamošnji i ondašnji ţivot . Svoju paţnju je posvetio, kako
ljudima, tako i ţivotinjama, pa ĉak i sandţaĉkom kamenu. Njemu su podjednako vaţni i
ljudi i ţivotinje te ih je pratio u njihovoj borbi kroz ţivot i vjerodostojno opisivao
njihove sudbine. To je posebno izraţeno u pripovjeci „ Koza“ u kojoj sudbinu koze
koja je došla do kraja svog puta bez povratka uporeĊuje sa sudbinom ljudi koji su
zauvijek napustili svoj rodni kraj.

Dotiĉe se i socijalnog pitanja, istiĉući poloţaj siromašnog seljaka Bajrama kojem svu
imovinu predstavljaju tri koze, a jednu već gubi na mioĉkim vrletima. Bajramu je u
svoj muci koja ga je snašla, ipak bilo najbitnije kada su mu poĉele dolaziti komšije
koje inaĉe nisu obraćale paţnju na njega. Tada su došli da popriĉaju s njim, jer svoja
nevolja se najlakše zaboravlja priĉajući o tuĊoj.Sijarićevi junaci su ljudi od
razgovora.Tugu nose, a tugu i dijele jedni s drugima ,jer priĉajući i slušajući dva puta se
ţivi.

Sijarić ljudsku sudbinu provlaĉi i kroz putopise. Tako u „ Zapisu o gradovima“, pored
opisa grada i njegovih znamenitosti, ĉesto spomene i legendu koja je vezana za
nastanak neke graĊevine ili samog grada. Upravo legende i ljudi koji se spominju u
njima ĉine dušu tih gradova. Ljepoti i umijeću njegove pisane rijeĉi divili su se brojni
pisci. Tako Marko Vešović za Sijarića i njegova djela kaţe: „ Oduvijek mi se ĉinilo da
pravi Sijarić ne pripada ni jednom ni prostoru ni narodu posebno, jer se osjećao kao kod
kuće svugdje gdje ima poezije...Sijarićevo pisanje je bilo kao magija.Tkao je svoje
priĉe kao šare na bogatom orjentalnom ćilimu, a ta vrsta priĉanja liĉi na raskošne
istoĉnjaĉke arabeske, dok su same priĉe i tehnika „veza priĉanja“ knjiţevni kritiĉari
poredili sa bajkovitim priĉama iz 1001 noći.

Iza velikih ljudi ostaju velika djela. Iza Ćamila Sijarića ostale su velike i snaţne rijeĉi
koje vas preplave emocijama, tjeraju na razmišljanje i promišljanje o ţivotu. Iako je
preminuo davne 1989. godine u Sarajevu, njegova pisana rijeĉ uĉinila ga je besmrtnim.

Nedim Šahinagić, IX-3

21